Robert Dankan
Ahilova pesma
Ahilova pesma
Ne znam više od onoga što mi More kaže,
i što mi je davno reklo, ili sam ja prečuo to
udaljeno hučanje nad peskom,
talase značenja u kolevci čije sam
moći zvukova i odjeka
prespavao
Mladiću, pevala je
--ili je to bila oluja koja je uzburkala noć
u pokretni zid je pretvorila
nošen sam kao da se majčinsko krilo
načinilo u strahu?
talas života mračnijeg od mog
života preda mnom je jurio, a ja,
veći od onoga što sam, potamneo kao
dubina bez obala,
digao sam se iz sebe, otresao poslednji
zrak sunca
iz sebe.
Mladiću, rekla je,
Vrati se obalama onoga što jesi.
Vrati se obalama koje se rasipaju.
Čitavu noć
Plime koje su te odgajile i gde se
Tvoj život oblikovao na zamišljenom
svetlu koje je ugasilo krvavu
raskoš sunca
i, ispod pobedničkih povorki
meseca. leži
grom za gromom jedne stare
čežnje, udarac
čija te ponovljena magija
proždire.
Tetida, tada
moja majka, obećala mi je
opscenu u vidu čamca, sredstvo
od vode unutar same vode,
da se moja duša vrati iz
mučne ljudske sudbine,
iz dugog zarobljeništva, iz
borbe sa saputnicima na ravnici,
iz tvrđava u plamenu, iz podviga
časnih i nečasnih,
što je dublji rat nezadovoljstva ispod
i iza objavljenog rata,
i kamičaka lepog, strpljivo
obrađenog mesečevog kamena, ahata, žada, opsidijana,
koji su se preokrenuli i vratili okupani
plimom, bljesak pustoši,
čuvstvena zapitanost,
reči su se vratile kroz delove pesme
pre naše pesme …ili su se možda
lepa, nežna sećanja onih
koji su davno od mene nestali,
vratila iznova, sablasna na
mesečini stara lica?
Jer je Tetida, moja majka, obećala
čamac za mene,
ljubavnicu, podstrek mog duha
u vatri mog prvog elementa
koji se diže, kraljevstvo
nestvarnog, zalog Smrti
*
Vreme, vreme. Vreme je.
Odavno su završeni poslovi Troje.
Ahil se vratio kući.
I uskoro ćeš i ti biti sam.
(decembar, 1968)
Prelazak preko vode
Izašli smo čamcima na more, noću,
izgubljeni, dok vodena prostranstva prave zamku straha oko nas.
Čamci su odlutali, a mi smo napokon sami
pod beskonačnim nebom, nemerljivim, istačkanim zvezdama.
Neka vesla budu mirna, ljubavi, i zaboravi ovog puta
našu ljubav nalik nožu koji među nama
određuje granice preko kojih nikad ne možemo preći
niti ih obrisati dok plovimo ka srcu našeg sna,
presecamo tišinu, lukavo, gorku kišu u našim ustima
a mračna rana preprečila je put svemu iza nas.
Zaboravi dubinske bombe, smrt i naša obećanja,
vrtovi su prazni, a, nad pustom zemljom zapadno,
sobe u kojima smo se sastajali dignute u vazduh.
Ali čak i kad odlazimo, tvoja se ljubav vraća. Osećam
tvoje odsustvo kao zvuk sve tiših zvona. I so
na tvojim očima i ljuspice soli između nas. Sada,
ulaziš s lakoćom u razoran svet.
Tamo je suvi obron betona. Noć izneverava,
pada na ruševine gradova udaljenih obala
a u neuništivoj noći ja sam sam.
Poznajem pomalo jezik svog mačora, iako Dante tvrdi
da životinje nemaju potrebu za jezikom a Priroda
prezire sve što je suvišno. Moj mačor je brbljiv.
razgovara sa mnom kada želi. Govoriti je
prirodno. I kitove i vukove sam čuo
u horskim zvukovima mora i vazduha
znam taj sklad i elokvenciju koja pokreće
moj um i srce – oni diraju dušu. Ovde bi
se Danteovo verovanje Čoveka izdvojilo
ono proklinje izlivanje našeg života iz nas
da bi u njemu izgradilo svoju elektranu.
Upravo u animalnoj komunikaciji Čovek je
istinit, neposredan, i
u neposrednosti, Čovek je sav životinja.
Njegova čula se ubrzavaju obuzeta simfonijom,
starim krugovima životinjskih otmica i uzbuna,
pozornosti i uzbuđenja u kojima se identitet ponovo uspostavlja.
On čuje
pojedinačne glasove u
višeglasju, najmanji
šum u prigušenim tonovima,
vežbajući nestrpljiv dar
koji će se dokazati njegovim. On vidi blesak
značajne crvene u užurbanoj masi
rumenog mnoštva i hvata sjaj
zelene košulje
koja ga razgaljuje u svetlećem polju zelenila
—obraća mu se —
i u barci boje paslike
obraća se boji.
Duga izražava
obećanje koje pamti
ali samo podražava
u buci koju pravi,
ovaj jezik u svakom smislu
svet koji ga okružuje.
On bira neuhvatljiv miris muškata
usred primamljive mase,
i ukus u evoluciji večni je ključ.
Ima izvesnog trika u mirisima i to je prava stvar.
Mirisna smola je možda bila,
mira nagoveštaja koja je ispunila dom.
On se budi iz najdubljeg sna
na zvuk daleki i čeka
kao da se giba, izvija se
oživljava.
s engleskog prevela Ivana Maksić
Robert Dankan (Robert Duncan, 1919–1988) je američki pesnik i esejista. Rođen je u Ouklendu, Kalifornija. Ubrzo po rođenju usvojen je od strane bračnog para teozofa, što je uticalo da se Dankan u najranijem detinjstvu upozna sa svetom ezoterije, hermetičnih mitova i spiritualnog uopšte. Sve su ovo uticaji koji će se reflektovati i na njegovo pisanje. Dankan je studirao na Univerzitetu Kalifornije, Berkli. Iako je dosta putovao, veći deo života je proveo u San Francisku. Njegovo delo se oblikovalo kroz brojne uticaje, a naročito je bio blizak pesnicima Blek Mauntin koledža, bitnicima i pesnicima San Francisko Renesanse. Dankan je jedan od prvih pesnika koji su javno pisali i govorili o iskustvima homoseksualaca u Americi. Njegov esej iz 1944. godine, The Homosexual in Society je čitavu deceniju pre organizovanja gej pokreta progovorio o toj temi. Robert Dankan je objavio skoro četrdeset knjiga poezije i eseja. Prva od njih, Heavenly City Earthly je objavljena 1947. godine. Dve knjige pesama kojima je skrenuo pažnju na sebe u većoj meri su The Opening of the Field (1960) i Roots and Branches (1964). Sedamdesete godine su za njega predstavljale period refleksije tokom kojeg je objavljivao vrlo malo. Poslednje značajne Dankanove knjige pesama su Ground Work (1984) i Ground Work 2 (1987).
Objavljeno u Agonu:
Ekvilibracije (Agon br. 9)
Ivana Maksić (1984) objavila je knjige poezije: O telo tvori me (2011), Hromatoskop (2012) i Izvan komunikacije (2013). Zajedno s Predragom Milojevićem priredila je zbornik socijalne poezije Do zuba u vremenu (2014). Prevodi s engleskog. Objavljuje u periodici.
